Ne tako davno, u malenom selu blizu predivne šume, živjela je luckasta djevojčica, s džepovima punih snova i stablom hrasta koje je raslo blizu njene kuće.
Njeno omiljeno mjesto na Zemlji.
Znala je provoditi sate i sate, slušajući cvrkut ptica, gledajući modro nebo, čitajući, igrajući se, maštajući; uživajući u svom stablu.
Ta malena djevojčica nije imala nikoga da joj izgradi kućicu na stablu, koju je toliko željela imati, pa je morala to napraviti sama.
Stvorila je jednu u svom umu.
A ta njena kućica, bila je najljepša kućica na stablu koju ste mogli zamisliti. Imala je sve što bi jedna djevojčica mogla poželjeti: predivnu kućicu za lutke,
šarene zavjese, pa čak i šareni namještaj. Mnogo, mnogo raznih knjiga, slatkiše, pa čak i zvonce na vratima.
Mnogo godina nakon, zapravo se ništa nije promijenilo.
Moj um je pun kreacija, i gradi kućice na stablu svaki put kad osjeti potrebu za tim. Stabla hrasta rastu svugdje oko mene, i samo čekaju
da se uspenjem i uživam u životu.
Jedina razlika je u tome, što su moje lutke i igračke sada i više nego žive, moja knjižnica je mnogo veća, i što mrzim zvonca na vratima.
To sam ja, i to su moje priče. Kreacije mog uma. :)